Dvije vrste novinskih priča
Tvrde vijesti i soft vijesti smatraju se dvije glavne vrste dostupnih vijesti.
Najnovije vijesti i događaji koji zahtijevaju hitno izvještavanje smatraju se teškim dok se značajke i vijesti koji se smatraju pozadinskim informacijama ili ljudskim interesom smatraju softnim vijestima. Predmet koji se obično smatra teškim vijestima uključuje: politiku, rat, ekonomiju i zločin. S druge strane, priče o umjetnosti, zabavi i životnom stilu smatraju se mekim vijestima u prirodi.
Zamućenje linija
Ono što definira teške vijesti nije uvijek o predmetu. Neki bi mogli pričati novinsku vijest jer je to jako priopćeno - iako se tema smatra mekšom (poput zabave). Moguće je vidjeti značajke vijesti koje se mogu smatrati teškim i mekim, kao što je priča o poslovanju i privatnom životu uspješnog medijskog mogula (ostavljajući neke da se pitaju je li to posao ili priča o životnom stilu) ili glavni stil ili trendovi obnove koji utječu na prodaju i cijene stanova na rastućem stambenom tržištu (opet, mješavina života i poslovanja).
Glavna razlika između tvrdih i mekih vijesti je ton u kojem se priča prikazuje. Čvrste vijesti obično zauzimaju činjenični pristup koji objašnjava što se dogodilo, tko su bili glavni ljudi, gdje i kada se sve dogodilo i zašto.
Meke vijesti mogu biti predstavljene na različite načine, ali obično pokušavaju zabavljati ili savjetovati čitatelja na neki način.
Listici, poput najboljih 10 načina da se prošire nakon trčanja kako bi se olakšali mliječnu kiselinu, smatraju se mekim vijestima, kao i detaljnijim zabavnim značajkama, poput života i skandala poznatih političara.
Soft Leads
Važno je napomenuti da, iako se neke priče mogu smatrati teškim vijestima u stilu, one mogu koristiti mekani uvod za hvatanje interesa čitatelja (i srca).
Općenito, soft vijesti zahtijevaju drukčiji pristup pisanju pisanja i često se nazivaju zakašnjelo vodstvo jer počinju pričati priču prije nego što dođu do glavnih činjenica. Ulaznice za soft-vijesti obično su narativne ili anegdotne prirode, gdje pričaju priču umjesto da navode važne činjenice.
Priče o pričama (meke priče koje su malo duže i reflektirajuće) često koriste mekane uvodne inženjere i upotrebljavaju više opisni i šareni jezik prije daljnje analize. Takve priče počinju s postavljanjem tonova i uvođenjem čitatelja u atmosferu koja okružuje tu priču, prije nego što skoči u tko, što, kada, gdje i zašto. Priča se može završiti zaključkom poput onih tradicionalnih struktura pripovijedanja.